Put putujem Istanbul
May 8, 2010  |  LIFESTYLE, Putovanja

U STANBOLU NA BOSPORU

Ortakoj dzamija i Bogazi most preko Bospora

Čudnom igrom slučaja, nakon otkazivanja željene ture, agencija mi je ponudila zamjenu: Istanbul. Bila sam razočarana, jer me Istok nije odviše privlačio, ali nekako podsvjesno proradila je znatiželja. Pa ipak taj grad hvale mnogi koji su ga vidjeli. Odlučila sam riskirati, ne očekujući previše. Moje pravilo je : sve vrijedi vidjeti.

Pogled na europski dio s brda Čamlidže

Sreća da je let išao direktno iz mog grada, znači nema onih zamornih presjedanja. Nakon manje od dva sata sletjeli smo na aerodrom ‘Sabiha Gocken’, na azijskoj strani. Dakle, već prvi koraci su bili po tlu jednog novog kontinenta. Za mene, koja nisam bila dalje od Europe, to je veliki korak u životu. Ipak, bojažljivo sam pratila okolinu, brinući kakav će biti susret sa lokalnim stanovništvom. Utjecaj predrasuda je bio jak. Odveli su nas na vidikovac Čamlidža, s kojeg se vidi gotovo cijeli grad. Slika oku vrlo ugodna. Gledam – ispred mene taj čuveni Bospor, a tamo preko, naša Europa.

Samo ja sam sad na onoj drugoj strani. Vrlo zanimljivo. Uzimam kamenje kao uzorak, dat ću ih prijatelju geologu da proučava. Taman me zbog njih pretresali na granici.

Bosporski most s kulom

Vožnja do centra grada je dugo trajala. Na ulicama ogroman broj vozila, svih vrsta i starosti. Kažu da ima oko 2 milijuna auta registriranih u Istanbulu (tablice s oznakom 34). Činilo se da su svi istovremeno u pogonu. Njihov promet me najviše iznenadio – nepregledne guste kolone teku ulicama, nikad da se umore, da zastanu na tren. Ne možete shvatiti po kakvim pravilima oni voze, jer pravilo je – da nema pravila. Uzalud sam očekivala da se netko smiluje i upali žmigavac, da neko postupi po propisima. Ne, svi se istovremeno kreću, ubacuju bez reda, nema voznih traka, nema poštivanja prednosti. Važi zakon vještijeg. Usto pješaci se kreću kako kome padne na pamet, čak se ni ne osvrću prema vozilima. A o semaforima da ne govorim. Oni su tu samo zbog vozača.  Koliko puta sam zažmirila očekujući ono najgore. Svi idu kaotično, ali u tom kaosu vlada savršeni sklad i maksimalna tolerancija. Nigdje nismo vidjeli nijedan udes, čak ni mali. Mislim da bi  naši vozači u Istanbulu mogli puno toga naučiti.

Gust promet i obavezni žuti taksi

Začudio me ogroman broj ljudi na ulicama, kao da je svih 14 milijuna (ili zvaničnih nekad 12,5 milijuna) odjednom izašlo i hoda po gradu. Na sve strane beskrajne rijeke ljudi, kao košnica. Pa zar nitko ne ostaje kod kuće? Kasnije sam saznala da ima veliki broj onih koji ne izlaze iz svojih kuća, ili to čine vrlo rijetko. Jer tako nalaže tradicija. Čak ih ima puno koji more nisu vidjeli nikad u životu, a oduvijek žive u ovom gradu.

Pogled na uvalu Zlatni rog i Galata most

A mora barem imaju na pretek – Crno more, Mramorno more, povezuje ih morski prolaz Bospor. A u blizini je i Egejsko more. U kopno se duboko uvukao zaljev Zlatni rog.

Svugdje prisutni ribari

More u Istanbulu ne znači ono što i nama – kupanje, uživanje. Njima je to sredstvo za preživljavanje, plovidbu i ulov ribe. Plaže gotovo da ne postoje. Tek u skorije vrijeme su uredili šetnice uz obalu, napravili velike zelene oaze (sa tepih-travom) u koje dolaze na obiteljske teferiče. Gledaju more, dive mu se, ali ga ne dotiču. U parkovima se pale roštilji, peče meso, riba, i nitko to ne brani. Zamišljam kako bi kod nas odmah dojurili vatrogasci i policija. Kod njih to nije problem. Uživaju u blagodetima lijepog vremena, i neradnog dana, pa merače po cijeli dan. Onako kako mi odavno ne znamo.

Aja Sofija

Sultanahmet mejdan je mjesto gdje turiste prvo vode. Tu su na jednom mjestu okupljeni najznačajniji spomenici povijesti: fascinantna Aja Sofija, nekadašnja bizantska crkva, još iz vremena kad se grad zvao Konstantinopolis, ili Carigrad. Po dolasku Turaka pretvorena u džamiju, a Kemal paša Ataturk je pretvorio u spomen-muzej.

Plava džamija

Zatim tajnovita Plava džamija (Sultanahmet camii), iz 17. vijeka, jedina džamija u Turskoj sa 6 minareta. Ime dobila po brojnim ukrasima od plavog porculana. Tu je i Hipodrom, nekad služio za utrke konja i kočija, sad na njemu 3 lijepa obeliska i ‘Njemačka česma’, poklon Nijemaca. Nedaleko je ‘Bazilika Cisterna’, najfascinantnija od svih stotinjak preostalih cisterni iz Konstantinova doba. Tu je James Bond izvodio svoje filmske vratolomije.
S druge strane mejdana, tik uz samo more, ali naravno ograđena visokim zaštitnim zidom, proteže se Topkapi palača. Izgradio ju je sultan Mehmet osvajač u 15.vijeku, danas je poznati muzej, pod UNESCO zaštitom. Tu je bilo sjedište Otomanskog carstva i sultana, preko 400 godina.

Dolmabahče palača - Carska kapija

Turistima se pokazuje još jedan fascinantan objekat, meni najljepši – Dolmabahče palača. Iznutra predivna, ali još su joj ljepši vrtovi. I romantične kapije kroz koje se iz vrtova izlazi na kej uz more. Morate zastati i osjetiti svu čaroliju tog mjesta, pogledati na Bospor i Aziju na drugoj strani, te se zapitati kako su živjeli sultan i njegova brojna obitelj. Jesu li znali uživati u tim blagodetima, ili su nekima pogledi ostali zarobljeni iza kamenih zidova?

Pogled s Galata kule

Dan se bližio kraju kad sam se uspela na Galata kulu. Jedva se provlačeći pored brojnih znatiželjnika na vrhu, oteo se uzdah divljenja pri pogledu na nepregledni grad. Jedva sam napravila nekoliko snimaka, a već su se upalila sva svjetla velegrada.  Bila je to rijetko viđena čarolija. Simbioza kopna i Mramornog mora, Bosporskog prolaza te uvale Zlatni rog. Prisustvo dva kontinenta koja povezuje isti grad,  pogled je koji se ne zaboravlja.

Zlatarna u Kapali čaršiji

Tumaranje Kapali čaršijom je obradovalo sve turiste iz grupe. Mnogima je kupovina bila najvažniji razlog putovanja. Osobito je privlačno nadaleko poznato zlato i kožni predmeti. Ma tu se prodaje zaista sve i svašta: hrana, garderoba, obuća, tepisi, nakit, začini, suveniri … To je najveća tržnica na svijetu, natkrivena, koja u 60-tak ulica i uličica ima oko 4.000 trgovina. Nju je 1461.godine sagradio Mehmet Osvajač.

Satkiši u Misir čaršiji

Slično je bilo i u Misir čaršiji, tj. Egipatskoj tržnici začina. Svi su se vratili punih ruku, vukući bezbrojne kese. Na tržnicama, kao i u večini trgovina, cjenkanje je obavezno, dignuto na razinu umjetnosti. Cijena se nekad spusti i preko 50 %, pa i više.

Nezaobilazna ponuda turistima je i vožnja brodom po Bosporu. Sve ono što smo obišli s kopna, sad smo vidjeli u nekoj drugoj dimenziji. I sjaj i bijeda ovog velegrada, sve je zbijeno i izloženo na njegovim dugim obalama. Azijski dio se ubrzano modernizira, pa su između starih kućica iznikle veleljepne palače gradskih bogataša. A cijena kvadratnog metra je među najskupljim na svijetu. Svašta smo vidjeli gledajući s broda, ali plaža nema nigdje. To nam je bilo neshvatljivo.
Poželjela sam vidjeti jedno posebno mjesto u Istanbulu, mjesto koje nije zanimalo druge turiste iz moje grupe. Miniaturk – Turska u malom. Na svoju ruku sam se prebacivala busevima i kombijima dok me nisu dovezli na pravo mjesto. A onda sa uzvišenog podesta – pogled oduševljenja. Kao malo dijete poskočila sam od sreće, kao da su mi poklonili željenu igračku.  Ispred mene je ležalo preko sto najvažnijih objekata iz Turske i ostatka Otomanskog imperija.  Među njima i mostarski most. Baš svaki objekat sam fotografirala, uživajući tako u bajkovitom svijetu. Nerado sam krenula dalje, Istanbul je ogroman i toliko toga treba vidjeti.

Kako se reže doner kebab

Nikakav strah nisam osjećala hodajući sama ulicama nepoznatog grada. I pored iznimno puno ljudi oko mene, osjećala sam se sigurna, čak i pri  cjelovečernjem tumaranju po trgu Taksimu i  ulici Istiklal Cadesi.  A toliko su me upozoravali da moram biti jako oprezna jer se može svašta dogoditi. Nijednog trenutka nisam to osjetila. Je li to nesvjesna asocijacija na moje predratno Sarajevo u kojem sam rođena i odrasla, provela najljepše godine života, a čiji sam duh vidjela negdje po ulicama Istanbula? Ne znam, ali u ovom gradu sam bila sigurna.  I lako sam se snalazila u kretanju po njemu, nema šanse da se izgubite u njegovim brojnim ulicama i sokacima.

Tramvaj atrakcija u ulici Istiklal Cadesi

Ljudi su jako ljubazni, otvoreni, stalno vam prilaze, ali ipak u granicama pristojnosti. Nema više onog nekadašnjeg potezanja za ruke. Nude svoju robu, usluge, pomoć… kao nekad na našoj Baščaršiji. Smiju se, pitaju odakle ste, mnogo njih je iz naših krajeva. Jedan mi taksist, videći da nosim plan grada,  nudio da me besplatno odveze gdje god želim… naravno nisam pristala. Ali sam uz osmijeh obećala da ćemo drugi put, kad se sretnemo,  popiti crni čaj. Uvijek vam se na sve zahvaljuju i srdačno pozdravljaju. Čak i kad ih odbijete. Sva ta igra ulazi u trgovačke metode, koje su im u krvi. Znaju da je samo ljubaznost i pruženi osjećaj da ste jako važan kupac (osjećaj odavno zaboravljen), ono što vas opet vraća u njihove trgovine i lokale.

Bogatstvo slastica

Velika im je zamjerka slabo poznavanje engleskog jezika. Oni mlađi donekle, ali stariji ga nikako ne govore. Spašava djelimično poznavanje hrvatskog/bosanskog jezika,  ali i to rijetko. Mada su situacije znale biti komične – ja sam neprestano pričala i zapitkivala na engleskom, ili hrvatskom jeziku, oni opširno odgovarali na turskom, vidjelo se da daju sve od sebe, ali u konačnici smo se uspjeli sporazumjeti. Naravno, presudilo bi mlataranje rukama, poneka slična riječ u našim jezicima … i uvijek ljubazni osmijesi s obje strane.
Čudila me raznolika odjeća na ženama. Od ultra minica i otvorenih majica, visokih štikli, do dugačkih bezličnih mantila i marama oko glava. To su nosile i mlade i starije žene. Posebno me čudila pojava mladih žena koje nose burke (pretpostavljam da su mlade jer su kraj njih hodali mladi muškarci i mala djeca). A sve dane je bila nesnosna vrućina. Kako im je bilo ispod svih tih slojeva odjeće? Neću ni da pretpostavljam.
Nisam dospjela uživati u turskom hamamu, pušiti nargilu, obići Prinčeve otoke, gledati zanosni trbušni ples i tradicionalni ples derviša. Mnogo toga nisam stigla, bilo je premalo dana za sve ono što nudi ovaj zanimljivi grad. Ali uvijek se tješimo onim ‘neki drugi put’.
Kad je došlo vrijeme odlaska, probudila se tuga. Sjetila sam se kako sam nerado došla u Istanbul, a sad ga teška srca napuštam. Da je potrajalo duže, čini mi se da ne bih ni otišla iz njega.

Plavo oko protiv uroka

Suznih očiju sam gledala ovaj megagrad dok smo polijetali sa ‘Sabiha Gockena’, dok ga je avion nadletio u širokom luku, dajući nam priliku da mu se i ovako divimo sa savršeno bistrog noćnog neba, i uživamo u čaroliji iz 1001 noći. Bio je to najljepši pogled koji sam ikad vidjela, na grad koji je po broju stanovnika veći nego tri Hrvatske.  Znam da su svi gradovi noću osvijetljeni i lijepi, naravno ja ih nisam sve nadlijetala noću pa je dnevni pogled drugačiji, ali ovaj put sam imala osjećaj vanredne čarolije.
Pogled  je ostao i dalje zalijepljen u daljinu, iako su  i zadnja svjetla odavno iščezla iz vidokruga. Odnekud se javila stara  sevdalinka koju sam pjevušila cijelo vrijeme leta:
‘U Stanbolu na Bosporu bolan paša leži…’

Autor: Slavica D.

Zahvaljujemo autorici i urednici bloga Putopisi na suradnji .

Pročitajte i Špiljski hotel u Turskoj.

Možda vas zanima...

KIČ ILI UMJETNOST- koga briga!
Kič je umjetnost masa koja nastaje imitiranjem kulture elite...
Kućica iz snova - afrički safari
Chongwe River House i Luangwa Safari House u bli...
Zabavni parkovi – Gardaland
Na obali jezera Lago di Garda u sjevernoj Italiji u blizini ...
Mala priča o čaju
Tradicija ispijanja čajeva seže u drevnu prošlost. Lege...
Mojih top 100 – Petra (Suvereto, Toscana)
Iako se radi o mladoj vinariji, s vinogradima posađenim tije...
Parfemi za jesen
NEKA JESEN MIRIŠE NA KAŠMIR... Kada zagledate prvo ru...

5 Comments


  1. A kažeš, k’o Sarajevo nekad. Hm, bio sam tamo ali davno. Iš’o kupovati jakne i majice u vrijeme kad je bilo nepristojno ne otići u Istanbul. Samo je truckanje autobusom bilo ružniji dio priče. Sad sjedneš u čeličnu pticu i huj… tamo si za dva sata. Pa to je ko do Zagreba. Ajdemo rajo na istok. Čini mi se da je ljepše nego na zapadu. Ili sam ja malo poblesavio, što isto može biti. Moje prvo planirano tumaranje istokom bit će doduše malo bliže – Makedonija. To mu ga dođe ko slavenska Turska. Možda vam štogod i napišem so ubavite Vardar.

  2. Nekako mi zvuči poznat ovaj putopis, Majo :-) Što li će Slavica reći? Možda poželi opet ići tamo?

  3. Majo, navela si me da ponovno pročitam o Istanbulu i opet osjetim one emocije kao prilikom šetnje po gradu. Sad sam ponovila suprugu kako je ovaj grad ostavio najčudesniji dojam na mene od svih viđenih. Ima nešto posebno u njemu i zahvalna sa vodiču SIniši što mi je poslao mail s ponudom u pravom trenutku.

  4. japanski vjetar

    Ko jednom ode zažaliće što nije otišao prije,tek tada je svjestan koliko je propustio.Istanbul ima dušu,tamo se čovjek osjeća posebno……Imperija..

Leave a Reply

Comment moderation is enabled, no need to resubmit any comments posted.

 

Copyright © 2017 · PROZOR U DOM