Vikend inspiracija – Dalmacija
July 13, 2010  |  LIFESTYLE, Putovanja

Zahvaljujući mome sinu sportskom fanatiku odlučeno je još prije dva mjeseca da ćemo drugi vikend u sedmom mjesecu biti podrška našoj reprezentaciji u Splitu na Davis cupu u meču između Hrvatske i Srbije. Našoj maloj obiteljskoj navijačkoj ekipi pridružio se i prijatelj iz Pančeva tako da smo se osigurali da pobjedničku feštu (kako za koga) svakako upriličimo bez obzira koja strana bude pobjednik.

Ovo je bila prilika da neplanirano u produženom vikendu osim u sportu (navečer se naravno gledao i nogomet) nakratko uživamo u okusima i mirisima Dalmacije. Mirisi su doduše nešto manje fini (kanalizacija) na splitskoj rivi ali i to je (valjda) dio gradskog šarma.

Bili Split kao i uvijek šarmantan, mišljenje o “vješalima” (kako kažu domaći za nosače tendi) na rivi nisu baš pozitivna ali napredak (ili nazadak) ne možemo zaustaviti. Zaista je fascinatno kako se tisućljetna Dioklecijanova palača vremenom uklapala u život grada i postajala njen sastavni dio. U podrumima palače vladaju štandovi sa (hrvatskim) suvenirima, a jedan prodavač se našao izuzetno uvrijeđen kada sam ga naivno priupitala koja od silnih drangulija-suvenira koje nudi je domaće proizvodnje. Možda griješim, ali mislim da turisti skloni kuopnji suvenira žele kupiti nešto specifično za ovaj kraj (ma kako glupo bilo) a ne za Kinu. Prevelikih gužvi na moje iznenađenje baš i nije bilo.

U gradu nisam bila sigurno zadnjih 5-6 godina i čini mi se da jako narastao, a moram naglasiti da je i izuzetno čist. Ne mogu se vidjeti čak ni ružni ostaci žvaka koji inače vrebaju svuda. Ono što mi se posebno svidjelo je i (pretpostavljam gradski propis) da suncobrani na terasama mogu biti isključivo bijele boje, a sjedalice u stolicama ne smiju biti reklamne, pa mi Coca Cola i Ožujsko na svakom koraku nisu ni najmanje nedostajali. Čini se da polako usvajamo neke turističke standarde iskusnijih zemalja (npr. Italije). Ljepota glavnog npr. sienskog trga od cigle nikada ne bi došla do izražaja da se ne pridržavaju ovog pravila.

Unatoč sasvim pozitivnim dojmovima o Splitu, bolji dojam na nas je ipak ostavio maleni ali neopisivo šarmantni gradić Trogir u kojem smo se ipak osjećali nekako opuštenije dok smo lutali njegovim uličicama i odmarali u kafićima.

Sustipan

Trogir

Splitska riva

Pogled s zvonika Sv.Duje

Dok je muški dio ekipe gubio živce  u Areni, ja sam dva dana uživala u lutanju uličicama Splita i Trogira i slikala (naravno) prozore …

Trgovinica s kineskim drangulijama je naravno najviše - pronaći zanimljiv poklon zaista nije lako, ja sam na kraju našla avan od bračkog kamena koji sam dugo željela

Da smo ipak pronašli trenutak i za kulturu svjedoči posjet trogirskom umjetniku Mladenu Zulimu koji radi skulpture od maslinovog drveta i koji se žali da se od umjetnosti teško živi

Čamac u prirodnoj shabby-chic tehnici

Pobjedničkom rezultatu nije nažalost pridonijela ni uzavrela atmosfera u dvorani za koju su se pobrinuli uvijek vatreni Splićani, kao ni prisustvo moje malenkosti zadnjeg, odlučujućeg dana. Granica dobrog ukusa u navijanju unatoč bojazni nije pređena a pobjedu nije bilo moguće ostvariti unatoč željama cijele Hrvatske. Mislim da je strah u nekim krugovima da će “divlji” Splićani izazvati međunarodni incident bio zaista pretjeran. Navijalo se vatreno ali bez neumjesnih ispada.

Dvorana Spaladium je iznutra zaista impresivna no ukupan dojam kvari tipično naš problem – parking uz dvoranu koja prima 12.000 ljudi unatoč planovima još uvijek nije završen pa se auto ostavlja gdje tko ulovi. Ono malo parkinga uz dvoranu osigurano je za VIP goste (Lepa Brena), što mi naravno nismo bili.

Zagrijavanje pred odlučujući meč Ćilić - Đoković

Pobjedu su sasvim zasluženo odnijeli gosti a mi smo se utješili (neki doduše i počastili za pobjedu) odličnom spizom u potpuno neuglednom bifeu Fife na rivi u koji nikada ne bismo ušli da nam ga nije preporučila  Slavica s bloga Putopisi koja nam je bila ljubazna domaćica. Fife se nalazi u okruženju još dva restorana i vjerujte ulazak u njega bi vam uvijek bio zadnji izbor. Zahvaljujući ovoj preporuci prekršili smo i naše pravilo da se nikada, ama baš nikada ne jede na rivi ili u glavnoj trgovačkoj ulici, tu su najčešće restorani- zamke za naivne turiste koji nude najgoru hranu.

U restoranu kojem čistoća nije baš prioritet i sasvim zasluženo nosi titulu “bifea” a preuređenje je bilo nužno još prije 10-tak godina (boja s plafona  je u fazi guljenja i već je djelomično otpala na goste) tako smo našli utjehu u fenomenalnoj domaćoj hrani (bakalar brudet, bakalar na bijelo, crni rižot) na kojoj može pozavidjeti većina ušminkanih restorana (potrebno ju je samo malo ljepše servirati i maštovitije ukrasiti). Ponosni vlasnik je na zidove stavio dokaze o posjetama čak dva hrvatska predsjednika (Mesić, Josipović) pa se zaista (samo dok ne probate hranu) pitate što su oni radili na ovakvom sumnjivom mjestu. Sve je zaliveno sasvim pristojnim kućnim “no name” rinfuznim vinom (po preporuci nasmijanog konobara – poslušali smo ga i u izboru jela), navodno u obliku imotske kujundžuše. Sve u svemu znam koja je moja iduća redovna hranidbena postaja kada sam u Splitu.

Brancin iliti lubin

U trogirskoj konobi Monika u ugodnom vrtnom dijelu restorana u samom centru jeli smo odlično pripremljenog brancina s blitvom. Za predjelo inčuni i salata od hobotnice koja nije bila baš po mome ukusu iako je meso bilo mekano,  stvar je u začinima koji su se jedva osjećali pa je dojam dosta bljedunjav. Kako je glavno jelo bilo vrhunsko ovo je brzo zaboravljeno.

Splitski restoran Maslina nije se baš proslavio – crni rižoto ispodprosječan, njoki u umaku od gorgonzole preslani a salata od tune pripremljena s tunjevinom iz konzerve najeftinijeg ranga. Ja sam naivno očekivala “pravu” tunjevinu jer je cijena salate jednaka ostalim glavnim jelima. Konobar je čeka vječno iako prolazi pored stola svake minute a na samo jelo smo čekali više od sat vremena.

Kad smo kod gurmanskog dijela vikenda ne smijem zaboraviti spomenuti ni prefine smokve koje smo uredno kupovali svako jutro od barbe iz Kaštela.

Dan je završio dodatnim uzbuđenjem u vidu nogometnog finala zahvaljujući kojemu smo vidjeli da u Splitu boravi veliki broj raspoloženih Španjolaca koji se ne bi inače primjetili bez nacionalnih obilježja.

U povratku nas je u Hercegovini dočekao i domaći pršut s vrućim uštipcima – tko bi mogao poželjeti više u ovom sportsko-gurmanskom vikendu?

Big Blue

O autoruMaja Zovko je urednica Prozora u dom. Zanimaju je rustikalni prostori, dizajn interijera i hand-made proizvodi.

Možda vas zanima...

Hello world!
Ovo su stranice za  sve  koji su ovisni o lijepom i udobnom ...
Gastro – Vinske ceste Baranje
O prirodnim ljepotama, vinogradima, vinu, dobroj hrani  Bara...
Osječka buvlja pijaca
Svake nedjelje prijepodne, bilo da je +35 ili -10, na čuvenu...
Zimski mirisi i trendovi za zimu 2010/11
Stigli su nam i hladniji dani, na svu sreću još uvijek dov...
Degustacija koja je pokrenula američko vinarstvo
Vjerojatno najintrigantnije kušanje vina, održano je 24.05...
Šarmantne drvene hiže u srcu Hrvatskog zagorja
  Nedaleko grada Krapine i istoimenih toplic...

6 Comments


  1. Lijepo proveden vikend, baš kako si rekla Maja – sportski i gurmanski! :-)

  2. slika čamca i ova posljednja su mi odlične…nisu ni druge loše :)

  3. Majo, drago mi je da ste uživali u Dalmaciji. Samo da je bila manja vrućina.
    Lijepe slike.

  4. Majo, zanimljivo, slikovito, duhovito prepletanje objektivnogga i subjektivnoga. Sve si nabrojala: putovanje u Dalmaciju, Split, Kaštel i Trogir, razlog putovanja, atmosferu sportoskoga natjecanja, šetnju uz koju je tvoje bistro oko štošta zapazilo i ocijenilo. Piši dalje. Jedva čekam nove putopise…

Leave a Reply

Comment moderation is enabled, no need to resubmit any comments posted.

 

Copyright © 2017 · PROZOR U DOM